Cesaria na Rivi
Svi su je predstavljali ka "bosonogu divu". Mene je već par tjedana kopkalo: hoće li stvarno doć na scenu bez postola, i na kraju, je li žena baš toliko ogromna kako je najavljuju. I doša je i taj dan. Sudamja na nekom ljudskom nivou, a navečer koncert kakvog u Splitu još nije bilo. Da se po feštama može zaključit, krenulo se s mrtve točke.
Svi su je predstavljali ka "bosonogu divu". Mene je već par tjedana kopkalo: hoće li stvarno doć na scenu bez postola, i na kraju, je li žena baš toliko ogromna kako je najavljuju. I doša je i taj dan. Sudamja na nekom ljudskom nivou, a navečer koncert kakvog u Splitu još nije bilo. Da se po feštama može zaključit, krenulo se s mrtve točke.
Prolazija sam ubrzanim korakom pokraj "Kantuna Pauline" (di se, za divno čudo, lokalizira vonj ćevapa na Sudamji) i otkrija za sebe lošu vijest. Koncert je već počea , a po "našem-zapadnobalkanskom" satu ne bi triba još bar kojih po ure. Tren san pomislija da nije koja egzotična predgrupa, ali se nisam puno dvoumija.
Razumin tek koju rič portugalskog, ali mi je taj glas bija nepogrešivo poznat. Protkan iskustvom, izbravuren siromaštvom, a u isto vrime neopterećen - žudi pričati svitu.
Isprid pozornice ostanem ukopan pod dojmom glazbe. Ne zadugo. Djelovi sad već popularne melodije "Africa nossa" me iznenadno aktiviraju i magnetskom silom vuku kroz tisuće okupljenih/preživjelih od desetkovane mase pr(o/e)cijenjenih 350.000 koja se okupila na dosad najvećoj "Spli'skoj tombuli" . Nisan sta dok ih nisan sve vidija. Cesariu i cili prateći bend koji je bija više nego dostojan. Od gitariste koji se na svojoj "akustari" iskaza na početku koncerta, priko ritam sekcije koji odaju zašto su latino ritmovi najbolji jamac za dobro raspoloženje pa do klavijaturiste koji poznaje tipke ka put do posla i ne boji ga se proć na sve moguće načine. Ali ono što me najviše iznenadilo su dvojica rasplesanih virtuoza. Mladi momak sa dredovima na sax sopranu i tenoru. Odma kraj njega debeljuškasti violinist. Dvojac koji bi sam uz pratnju bongosa napunija mnoge dvorane. Saxofonist koji ima osmijeh koji se vidi sa kraja Rive i violinist s osjećajem za ples s kojim se moraš rodit. Sve svoje umijeće su pokazali na instrumentalu. Scena koja je izazvala oduševljenje kod publike je nalikovala više nekoj monodrami na Sceni 55 splitskoga HNK, a ne koncertu pred par tisuća ljudi. Cesaria najavi instrumental na portugalskome i sidne za stol, natoči vode i zapali duvan. Stol ka iz nekog zadimljenog jazz bara u kojemu je provela dobar dil života.
Iako je počela sa 16 godina kad se već pokazala ka talent, zbog manjka novaca je uglavnom pivala u barovima u rodnom Cabo Verdeu. Ipak, stjecajem okolnosti stiže u Francusku i snima album. Konačni uspjeh je bio samo pitanje vrimena.
Splitski uspjeh završava sa jako plesnom "Sangue De Beirona". Zagrijana, uglavnom mlađa publika, uspijeva nadoknaditi letargiju ostatka prisutnih i pljeskom i uzvicima je uspjeva vratiti na bis. Tada izvodi "Poljubi me mnogo". Pismu koji su svi iz srca zapivali. I Rivom se širila jubav.