Sudan II - Khartoum

Na odlasku iz Sudana došli su mi u oproštajnu posjetu momci s posla i donijeli poklone. Dobio sam brdo čaja od šipka koji je ovdje ponos domaće proizvodnje i - štap. Ovdje je štap znak moći, to jest bilo koji čovjek koji ima neku značajnu funkciju, ili je pozicioniran u hijerarhiji (plemenskoj, vladinoj itd.) nosi štap kao dokaz svoje moći. Što je štap bogatiji detaljima, rezbarijama, ili izrađen od što kvalitetnijeg drva, nekada čak i s pozlaćenim/posrebrenim dijelovima ručke, to je dokaz veće moći i utjecaja njegovog nosioca. Naravno, ne smije se posjedovati štap koji predstavlja utjecaj veći od onoga kojeg stvarno imaš. Isto tako naravno, nitko neće propustiti imati štap koji pokazuje manju moć nego što ima.

Vezano za hijerarhiju, ima još jedna zanimljiva stvar - kašnjenje na sastanke isto dokazuje poziciju u društvu. Što više kasniš, to znači da si viši. Opće je poznato da "face" imaju svoje ljude koji u potaji promatraju mjesto sastanka i javljaju svom gazdi tko je već došao, a tko ne. Tek kada su tamo svi koji su niže pozicionirani od njega, tada on može doći. To je nevjerovatno izraženo prilikom sastanka s plemenskim poglavicama, ljudima iz državne uprave, vojskom, policijom itd., pogotovo ako je u pitanju neki sastanak na kojem prisustvuje više šeika ili omdi ili sultana ("položaji" u plemenima). Radi toga, ovakvi sastanci znaju trpiti beskonačno odlaganje početka dok se svi ne skupe. Dok nisam ovo shvatio, često sam se čudio na aerodromu zašto potpuno zdravi ljudi hodaju sa štapovima okolo... Kao što možete zamisliti, hijerarhija se jako poštuje svugdje, pa čak i u busu.

Khartoumom operiraju manji busevi uvezeni s Dalekog Istoka, još uvijek oblijepljeni naljepnicama na tamošnjem pismu. Veličine 40-ak sjedala u kojem ima nepisano pravilo tko gdje sjedi (a propos hijerarhije) i u kojem pored vozača postoji i kondukter čiji posao nije samo naplata karata pri ulasku, već on čitav dan napola visi iz jurećeg autobusa i komunicira s potencijalnim putnicima na cesti. Dok vozač povremeno trubi kako bi privukao pažnju, ovaj glasno pita ljude, viče, pregovara - sve to načešće bez zaustavljanja autobusa. I stvar funkcionira. U drugim dijelovima Sudana promet između mjesta se odvija sa vozilima nevjerovatnog izgleda, konstrukcije i moći. Ta vozila su neka mješavina kamiona, jer imaju "njušku" naprijed, kabina izgleda isto kao kamionska (najčešće bez prozora jer kome to treba na ovoj vrućini), dok prostor za putnike izgleda kao jako izdužena i modificirana kamionska pozadina. Ima dosta mjesta, ulazi se sa krajnje pozadine (stranični ulaz) i na obje strane konstrukcije postoje zavarene ljestve koje vode na krov istoga na kojem se nalazi neopisivo puno stvari, a načešće i brdo ljudi. Taj cirkus od vozila je uvijek obojan mnoštvom najrazličitijih boja, tako da izgleda zbilja smiješno i - ogromno. Mislim da sve zajedno dostiže visinu od nekih 6 metara. I onda sve to putuje kroz nemoguće predjele, kroz pustinju, kroz blato, kroz nabujale rijeke i korita. Što je najčudnije od svega - to i stiže na odredište. Kada i kako, to ovdje apsolutno nije bitno, jer je sasvim normalno da se upadne u blato pa svi izlaze van i guraju, da se pokvari pa se beskonačno majstoriše ispod kamiona, dok svi sjede u hladu istoga, na podu, na cesti. Ovdje vrijeme sasvim gubi na značenju.

Ima još puno toga, možda još samo rečenica koja stoji u jednom ne-turističkom prospektu kojeg dobiješ prilikom posjete jednoj Europskoj firmi na jugu države: "Remember that Africans do not necessarily understand why we enjoy walking in the middle of nowhere. Be aware that the local population goes to the river to wash themselves naked."

Super.

napisao: Shanti