Gdje je nestao čovjek

Treća izložba fotografija Solinjanina Jakova Teklića i prva Ilije Veselice iz Sinja nastala pod zajedničkim naslovom Gdje je nestao čovjek, predstavlja nam dvojicu zanimljivih mladih autora koji su u prostoru antičke Salone pronašli zahvalan stvaralački materijal. Ono što ih povezuje...

6. IV. 2006. u 19.30 sati Solin, Galerija Zvonimir
Autori: Jakov Teklić i Ilija Veselica

Treća izložba fotografija Solinjanina Jakova Teklića i prva Ilije Veselice iz Sinja nastala pod zajedničkim naslovom Gdje je nestao čovjek, predstavlja nam dvojicu zanimljivih mladih autora koji su u prostoru antičke Salone pronašli zahvalan stvaralački materijal. Ono što ih povezuje je istančano fotografsko oko, međutim, po svemu ostalom, možemo govoriti o dvojici umjetnika različitih senzibiliteta.

Teklić nizom autoportreta kojima je njegovo prisustvo svedeno tek na sjenovito gibanje po zrnatoj kamenoj strukturi ispituje i razotkriva nevidljivu paralelnu stvarnost u koju je uronjen. Tamni obrisi sjena otkrivaju njegova najintimnija raspoloženja, osjećaj osamljenosti, tjeskobe i čežnje za nekim višim metafizičkim predjelima prema kojima pokazuje ispružena ruka na kamenom obelisku.
Ponekad se njegovo sjenovito tijelo prilagođava oštrim kamenim konturama, a ponekad se namjerno razbija i otkriva u različitim začudnim perspektivama. Kontradiktorni Teklić tako nam se pokazuje i kao buntovnik, ali i kao onaj koji je sklon meditaciji i mirenju sa samim sobom i s vlastitom prolaznošću.
Nadrealni ples po tisućljetnim stijenama antičkog grada, obojen ekspresivnim žutim, narančastim, crvenim i plavim tonovima, započinje stiliziranim likom na kamenom obelisku, a završava aluzijom na Michelangelovu sliku stvaranja čovjeka. Otvoren za različita tumačenja, Teklićev ciklus fotografija tako nudi oku i srcu promatrača čitavu paletu univerzalnih emocija i, ako se povedemo za Barinom pjesmom, sugerira mu onaj vječno traženi put ka sreći koji neminovno započinje, a i završava u samom čovjeku.
Za razliku od Teklića, Veselica kroz fotografski objektiv gleda jedan nenametljivi, ali ne i mirniji svijet. Iako je kamenje Salone u suglasju s dramatičnim sivilom neba, a sam autor gotovo izuzet iz prostora, njegove fotografije prožete su atmosferom prolaznosti koja se nameće s nekoliko motiva. Antropomorfizirani kameni stupovi, kolona sarkofaga nalik tijelu dinosaurusa, stepenice koje vode u nebo i na kraju osipanje ruže gradiraju ionako u ovom prostoru sveprisutnu protočnost vremena.



Kontrastom svijetlih i tamnih ploha, zemlje i neba, živog i neživog, te spomenutim motivima, Veselica se predstavlja ciklusom kojim nas uvlači u neku bajkovitu sferu na tragu mita u kojoj sve prerasta u simbol. Bijela ruža na hrapavoj kamenoj površini, polegnuti kameni stupovi kao i ostale pojavnosti na njegovim fotografijama tako dobivaju novu neobičniju dimenziju, a sam autor se otkriva kao dobar poznavalac oblikovane materije.

napisala: Nada Topić

Info zona Facebook