Đorđe Balašević 16. 12. 2004
Velika dvorana sportskog centra na Gripama bila je premala primiti sve one koji su sinoć došli sudjelovati u koncertu Đorđa Balaševića u Splitu. Skoro četiri sata, koliko je trajao koncert, bila su prekratka zadovoljiti sve želje i očekivanja koje su ti ljudi donijeli sa sobom... Klikni me za slike!!!
Da sam, kao u bajci, probudio se te večeri u Splitu i ne znajući što se događa, slijedio kolone nasmijanih i raspjevanih ljudi, zasigurno bi me put doveo do dvorane na Gripama.
Tu bi me, u nepreglednim redovima ljudi koji su čekali ulaz u dvoranu, zarazili čudnim virusom energije i uzbuđenja, pozitivnim osjećajima i iščekivanjem, i znao bih, saznao bih, gdje sam se to našao.
Velika dvorana sportskog centra na Gripama bila je premala primiti sve one koji su sinoć došli sudjelovati u koncertu Đorđa Balaševića u Splitu. Skoro četiri sata, koliko je trajao koncert, bila su prekratka zadovoljiti sve želje i očekivanja koje su ti ljudi donijeli sa sobom.
Balašević je sinoć, nakon 14 godina, ponovo pjevao (i pričao) Splitu. Službeno je predstavio pjesme s ovogodišnjeg albuma, ali i pokušao otpjevati što više pjesama koje su se posljednjih godina pjevušile, skoro potajno, u Splitu. Službeno, pjevao je i za one njegove funove koji su ga tih godina slijedili po koncertima u Ljubljani, Mariboru, Trstu, Zagrebu, Osijeku...; za splitske "optimiSTe" koji su od sinoć svoje ime i službeno promijenili u "realiSTi".
Probudio se ili ne, bio sam primoran slijediti masu ljudi, mladih parova, bračnih parova, gimnazijskih ekipa, navijačkih skupina... Bio sam primoran skakati na svaku "dursku pjesmu", lomiti dlanove u ritmu, ježiti se uz "molske akorde". Bio sam primoran stajati na stubama između sjedišta (jer sjedišta su bila puna) probijati se kroz, sinoć ne baš mračne, tipove iz osiguranja koji su pjevali na ulaznim portalima dvorane, slušati neke nove klince koji su znali svaku riječ svake pjesme iako imaju manje godina nego što ja slušam Balaša. Bio sam primoran pljeskati na kraju i ne zvati "bis", jer nakon četiri sata toga ritma i emocija svi su bili svjesni kako "da je duže trajalo ne bi valjalo".
Na posljetku, susrećući ljude koji su ulazeću u svoje automobile zagrljeni ponovno puštali i pjevali iste pjesme, nisam se mogao oduprijeti razmišljanju kako sam sudjelovao u piru ljudi koji žive sanjarskim životom Balaševih pjesama.
"Pitali su me zašto vjerujem u Bajke? Ne vjerujem - ja sudjelujem u njima!" rekao je Balašević samo par sati ranije.
KLIKNI ME ZA SLIKE
17.12.2004.
Pincom.info (Piše: Bojan Šunjić)