Božje gljive
02_02_2006
Nedavni (ne)logični novinski napisi da naša Županija prednjači u broju novoizgrađenih vjerskih objekata i kako će se u Splitu opet graditi crkva, iako nedostaje milijun eura za dovršetak one na Visokoj, ponukali su me na ciljanu điradu gradom. Novogradnje za splitske duše...
Nedavni (ne)logični novinski napisi da naša Županija prednjači u broju novoizgrađenih vjerskih objekata i kako će se u Splitu opet graditi crkva, iako nedostaje milijun eura za dovršetak one na Visokoj, ponukali su me na ciljanu điradu gradom. Novogradnje za splitske duše
Za razliku od državne pa čak i svjetske razine, srećom po naš grad, u Splitu su se vjera i afere našle zajedno samo kad je bila riječ o građevinarstvu. Koliko se posljednjih godina gradi i preuređuje-nije ni čudo.
Evo moje, nepotpune i više ili manje kvalitetne, zbirke fotografija splitskih "božjih gljiva"...
Na Splitu 3 je parkiralište privremeno bilo zamijenilo montažno klizalište, a govorka se da bi uskoro mogla niknuti nova crkva.
Na rubu sačuvanog ostatka splitskog polja i turistički atraktivnog područja otkinuti komad brda otvorio je prostor temeljima franjevačkog klerikata. Dok danas susjedno gradilište novog rodilišta ima probleme sa odlaganjem građevinskog otpada, zemlja s ovog gradilišta odlagala se na žnjanski plato bez ikakve naknade Gradu. Javnost nije upoznata da li je Branko Tonković bivši, i tada potencijalni budući, direktor Lavčevića, a u ključnom trenutku član Poglavarstva zadužen za komunalu, bio u sukobu interesa i donio odluku koja šteti Gradu, ali pogoduje Lavčeviću. Sve je stalo na tekstu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciju pod naslovom "Žnjanu zemljani nasip, Lavčeviću milijun kuna".
Krajem devedesetih, 1998. godine, Biskupova palača dodijeljena je Crkvi, a Gradska knjižnica preseljena na ulicu. Nekoliko godina poslije pristupilo se (pre)temeljitoj obnovi. Negodovanje zbog i do danas nerazjašnjenog skidanja spomen ploče na strijeljane antifašiste je utihnulo, jednako kao i oštri komentari na račun upitne legitimnosti i legalnosti izvedenih radova. Krov Biskupove palače više nije isti to je neupitno. A tko je zavirio u unutrašnjost? Središnji odjel Gradske knjižnice bi tek ove godine konačno trebao useliti u uređen prostor bivše Depadanse.
Selidba iz nešto dalje prošlosti - Tehnička škola je po hitnom postupku morala napustiti derutnu zgradu koja uskoro postaje Sjemenište i Nadbiskupska gimnazija sa uvjetima i sadržajima o kojima ostale splitske srednje škole mogu samo sanjati.
Nedovršeni mega-samostan, sa kupolom izgubljenom u vremenu, unakazio je i okupirao trg na Dobrome.
Među ostacima manuških kamenih kuća izrasla je crkva koja one maštovitije vjerojatno podsjeća na svemirski brod ili neku modernu utvrdu s puškarnicama.
Prema dozvoli stara bačvara na atraktivnom zemljištu u centru grada trebala se samo renovirati, no različita tumačenja napisanoga dovode do nezadovoljstva nadležnih, ali i susjeda koji tvrde da im je "renoviranjem" ugrožena statika kuće. Od stare bačvare nema ni traga-sravnjena je do temelja, a na njenom mjestu je niknuo dvoetažni vjerski objekt sa komercijalnim(!?) sadržajima u prizemlju.
Crkva na Pujankama sa crvenim kupama među brojnim višekatnicama valjda ima misiju udahnuti duh Mediterana i na sjeveru grada.
Na Mertojaku je (ne)spretno ugurana "gljiva" narasla na rubu romantičnog parka. Kulminacija (ne)ukusa na ovoj crkvi su ogromni kameni nadvratnici sa stiliziranim pleterom.
U prvom planu je nedavno izgrađena crpna stanica vodovoda, a u drugom nova crkva. Ili obrnuto?
Dvije nove crkve na Kacunaru i Ravnim Njivama dijeli samo ulica Domovinskog rata. Sličnost sa izgledom obližnjeg prodajnog centra je slučajna?
Na Visokoj (Gle čuda!) nedostaje milijun eura za dovršetak...
Uklapaju li se crkvena zdanja u okolinu? Zadovoljavaju li oni stvarne potrebe ili samo narasle apetite? Arhitekti negoduju što se radilo bez natječaja i u duhu srednjoeuropske, a ne mediteranske, gradnje crkava. Možda je izgled crkve poput sportske dvorane i zvonik poput prostora za lift u duhu modernog, a ja sam staromodan i željan starog mirisa unutrašnjosti crkve-isprepleteni mirisi tamjana, drva i onog nečeg... U redu, pustimo urbanistima, konzervatorima i arhitektima da (glasnije) govore o tome.
Ono što je mene kao laika zaintrigiralo jest situacija na Mejašima i Visokoj. Dvama gradskim predjelima poznatima po tome što je kvaliteta življenja bliža onoj ruralnog, a ne gradskog naselja. Crkve u tim predjelima tragikomično oslikavaju sredinu u kojoj su nastale. Kao da je jedino bitno da bude najveće, najviše, najraskošnije-bar u mislima, a u zbilji je dovoljno naliti beton, a za ostalo više-manje. Dok kroz smijeh gledam kako se nad neplanski izgrađenim naseljima uzdižu nedovršene crkve(tine) postavljam sebi neka druga pitanja...
Nisu li mogli biti skromniji sa dimenzijama pa da bar crkva bude dovršena, ožbukana i obojana? Zašto mi ovo zaudara na pohlepu i gramzivost? Zar u tim gradskim četvrtima nema obitelji kojima je potrebniji topli dom i obrok, nego (pre)raskošna crkva? Gdje se uopće izgubio onaj skromni život svećenstva o kojem sam učio na vjeronauku? Gdje je nestala romantika zvonjave crkvenih zvona otkada zvonjava dopire iz zvučnika? Koja je poruka poplave novogradnji vjerskih objekata-moralna izgradnja počinje od one materijalne?
napisao / foto: Pile