Split još uvijek diše blues
13_12_2005
Zašto ovoliko dugo tribamo čekat? Zašto mi nemamo svoj klub u kojem možemo svaki vikend guštat u njemu i zašto tribamo postit idućih godinu dana da bi se tek onda prejeli ovog "nenadjebivog" zvuka? Radi se o bluesu naravno, i o Admiralu čije je prostore blues zauzeo proteklog vikenda...
Zašto ovoliko dugo tribamo čekat na njega? Zašto mi nemamo svoj Tribu, svoju Vanillu, svog Paganinija... pa da možemo svaki vikend guštat u njemu i zašto tribamo postit idućih godinu dana da bi se tek onda prejeli ovog "nenadjebivog" zvuka?
Radi se o bluesu naravno, i o Admiralu čije je prostore blues zauzeo ovaj petak i subotu. Ali najviše se radi o osam izvanrednih bandova koje smo imali priliku čuti u ova dva dana, te posebno o Predragu Lovrinčeviću aka Lovri, mami i tati svakog "bluz hepeninga" u gradu i šire.
Pa krenimo redom. Prvi dan. Na sceni su bile domaće snage, redom poznate face u ovom miljeu, posljednji mohikanci ove muzike, koji se eto trude da ona u ovim našim krajevima ne padne u potpuni zaborav. Čak pet bendova imalo se izredati tu večer, stara prokušana imena. I s tim brandovima dobre muzike nije bilo problema napuniti klub, pokazalo se da još ima marginalaca koji cijene, vole i pronalaze se u ovom điru. Ni cijena karte nije bila prepreka, samo 35 kn koliko je koštala za oba dana za višesatnu šetnju izvanrednim korjenima rock glazbe u izvođenju istih takvih bendova. Prava rijetkost.
Nastupili su redom "The Sign", "Otprilike ovako", "Black cat bone", "3c" (ex. Nine below zero, još više ex.Sizif) i na kraju novoformirani "Kundyak mezhie", fuzija bivšeg Southbounda, sadašnjeg Edip Mamua i gosta . Izvrsnom svirkom držali su podij popunjenim dobrih 5 sati, osim u kratkim piš pauzama, jer di je piva tu su i oni!
Koliko su god posjetitelji bili oduševljeni svirkom i atmosferom, toliko su i izvođači bili zadovoljni. Saba iz Black Cat Bonea je reka da je svirka bila ludilo, atmosfera još bolja, al je posebno bia zadovoljan činjenicom da su se svi lipo napili, jer jebiga, to je temelj svake dobre svirke.
Lovre, Bog i batina cijele manifestacije, odradio je usput svoju rolu na usnoj harmonici zajedno sa Black Cat Boneom, komentirao je večer:
"Ovo je iznad mojih očekivanja, atmosfera koju su stvorili bendovi je fenomenalna, al posebno me oduševljava šta ima ovoliko puno ljudi, klub je pun." I stvarno, em što su se ljudi tiskali na podiju, tiskali su se i oko šanka, i oko stola di su se uzimali kuponi za piće, i oko wc-a, i jedni oko drugih i oko svega oko čeka se tiskat moglo.
Drugi dan, subota. Imalo je nastupit dva banda, a kao posebna gošća večeri žena za sva vremena - Zdenka Kovačićek. Kao uvod u samu svirku, prikazivali su se dokumentarci o bluesu, njegovom postanku i najznačajnijim predstavnicima što je bilo dobro zagrijavanje za "Piranhe" sa Hvara, koji kako kažu sviraju već 15 godina, a ovo im je tek prvi nastup u Splitu.
Oni su napravili omanji odmak od samog bluza, ali su kvalitetu svirke u najmanju ruku zadržali na istom nivou od prethodne večeri, da ne kažem da su je i malo podigli. Svirali su poznate hitove Creama, Joe Cockera, Gary Moorea, Creedence Clearwater Revivala i drugih. Ali sve je to bila samo uvertira za pravu eksploziju koja će tek uslijediti i koja se naravno zove - Zdenka.
Ona je jednostavno pokorila sve. Gitaru, onu akustičnu, joj je svirao Branko Bogunović, čovjek proglašen najboljim gitaristom u ovoj godini po nekom izboru, a koji je izvrsnim solom i otvorio Zdenkin nastup. Na bas gitari Nenad Bego, all-around igrač, prokušani basist za sve prigode. E, ali Zdenka je posebno bila odušvljena time što joj Ćićo aka Jadran Dučić svira bubanj i više puta je u toku svirke ponavljala kako je on najbolji bubnjar u Hrvatskoj i okolici. Oni su mix kvalitetnih glazbenika koje se nema priliku vidjeti ni čuti svaki dan. Zdenka je svojim izvanrednim glasom i sposobnošću da animira slušatelja podigla na noge i one rijetke koji su sjedili za stolovima ili šankom i dovukla ih na podij.
Nastup je otvorila sa legendarnom "I got my mojo working", nastavilo se preko "Imagine" u čast Johna Lennona kojemu je par dana prije bilo 25 godina otkad ga je Chapman ukokao, zatim Gershwinovom "Summertime", standardima Janis Joplin, koju Zdenka naziva "bijelom kraljicom bluesa", "Me and Bobby McGee" i "Mercedes Benz", "Proud Mary" Tine Turner, "Dok razmišljam o nama" Josipe Lisac, vlastitom "Žena za sva vremena" i mnogim drugim skladbama koje su bile tu puno prije većine posjetitelja Admirala te večeri. Zdenka je mislila da je sa "Stand by me" završila svoj izvarendan nastup, uredno se odjavila i otišla sa stejđa ali su je povici "stand by us" vrlo brzo vratili na bis pa je nastup učinila još izvanrednijim. Naravno, Ćićo nije propustio impresionirat sve prisutne svojim zavidnim znanjem na bubnju što je čitavom nastupu dalo još veću draž.
Tijekom nastupa Zdenka je više puta isticala divnu publiku koja je stvorila izvanredan ugođaj koji se može napraviti samo u ovako manjim klupskim prostorima, i mada je to inače klišej, ovaj put se činilo da stvarno i iskreno to misli. Nakon nastupa Zdenka nam je rekla:
"Bilo mi je prekrasno svirati ovdje u Splitu i na ovako divan način se prisjetiti starih hitova koji su obilježili moju mladost. Uživam nastupati u ovakvim klubovima jer se takva atmosfera ne može stvoriti nigdje drugo, a večeras su posjetitelji napravili stvarno izvanrednu atmosferu. Moram priznati da sam se malo i umorila,ali to je samo znak da je svirka bila odlična. No primjetila sam trend zatvaranja ovakvih prostora diljem Hrvatske, tako da jednom sviram negdje u nekom klubu, a kad idući put dođem u taj grad tog kluba jednostavno više nema."
Na red je došlo izvlačenje nagrada koje je dijelio Lovre, a onu glavnu, električnu gitaru, dobio je momak s kojim Lovre, kako kaže "nema ništa i prvi ga put u životu vidi". Usput mu je i pozdravio mater i poručio da dogovor za večeru još vrijedi.:) U takvom duhu na red su došli Dudlaši, koji su splitskoj publici već dobro poznati sa ovakvih i sličnih događanja po svojim obradama blues standarda na hrvatski, a tako je bilo i ovu večer. Uvijek stvore dobru atmosferu pa ih je Lovre ostavio za kraj pa da svi vedri i nasmijani
napuste Admiral. Taj kraj dogodio se oko 3 sata ujutro, otprilike puna četiri sata nakon što je svirka počela.
Prodalo se na stotine ulaznica, popilo se na hektolitre piva, zajebavalo se, sviralo, pivalo, skakalo, padalo i smijalo. I ventilacija je tako dobro radila da je čak bilo i ladno ako bi stajao na mjestu. Ukrato sve je bilo predobro, pa je prestrašno što se na ovakav događaj triba sad opet čekati punih godinu dana. Ali prostora za nešto napravit jednostavno nema. Nekad je bilo, ali što policija, što razni bivši nogometaši iz mafijaškog miljea, što nedostatak interesa, volje,novca, i sve se na kraju svede na negativnu bilancu. I više nema, baš kao što Zdenka reče.
Ali neka, ovako ćemo više znati cijeniti ovakve događaje koji na neki način prkose zakonima trenda i tržišta, ali isto tako pokazuju da Split još uvike diše po tom pitanju.
Foto: Stipe Marinović
Napisao: Nikola