Vatra ide korak po korak
Kvalitetan autorski materijal, uigran band i brojna publika... očito su one bitne male, a opet životno važne stvari koje razlikuju prosječan od odličnog banda. Ono što se u svirci primjećuje je i rastuće iskustvo s mnogobrojnih koncerata. Ekipi iz Vatre se očito nigdje ne žuri već pomalo sazrijevaju, te korak po korak slažu stepenice na putu...
Čudno je to kako u našoj maloj i lijepoj zemljici postoje bandovi koji godinama rade i stvaraju. I ne samo da ti bandovi sviruckaju po lokalnim birtijama i da zagrijavaju publiku prilikom gostovanja kakvog popularnog imena u svom kraju i zavičaju... ti ljudi zapravo rade! Snimaju albume (da da... više njih, ne samo onaj jedan naslovni zbog kojeg su stavili hipoteku na kuću) u produkciji eminentnih hrvatskih producentskih imena. Spotove koje gledamo u bezbroj domaćih glazbenih TV-a za njih snimaju i osmišljavaju poznati i toliko puta dokazani redatelji. Sjedaju ti ljudi i u kombi pa desetak dana odsviraju isto toliko koncerata diljem Lijepe Naše. Stoji iza njih i moćna diskografska mašinerija, imaju i pristojan web site... ma kompletan band ljudi moji. I svejedno, uz sve to, uz cijeli taj rad i trud za njih ne zna nitko osim roditelja, prijatelja i tu i tamo kojeg fanatičnog obožavatelja. Vjerujem da vam nije bio potreban naslov da biste u gornjem tekstu prepoznali virovitički band imenom Vatra.
Zašto Vatra ima tako loš prijem kod publike teško je odgovoriti. Slušao sam ih početkom godine u Hey Joea i moram priznat da mi se nisu pretjerano svidjeli. Sve je naizgled bilo tu: nabrijana publika, solidan autorski materijal, uigran band... no, izostao je pozitivan doživljaj. Svejedno, negdje u kutku svijesti spakirao sam misao da treba ljudima dat drugu šansu.
Pravi splitski koncert smo tako konačno dočekali pred desetak dana i bili svjedokom neke druge Vatre. Pravi preduvjet za dobar koncert ide na račun odličnog ozvučenja. Zadovoljstvo je kada zvučnu sliku gradi ton majstor koji dobro poznaje rock pa uspije slušateljstvu približiti sve gušte žanra. I publika i Vatra svakako mogu zahvaliti Deanu Brkiću i Rabbit Rock Soundsystemsu na perfektno odrađenom poslu jer kad su zdravi temelji možemo dobro uživati i u nadgradnji. Vatren i divlji početak smo dočekali malkicu kasnije od najavljenog, no čekanje se definitivno isplatilo.
Intro s nastavkom u Suncu te prelaskom u Privremeno nedostupan s nastavkom u Jedno su odsvirali doslovce u jednom dahu. Žestoko i odrješito se nastavilo s već poznatim pjesmama kao što su Srce, Anđeo s greškom i Putujem, pri čemu se te večeri isticao nečim posebno inspiriran bubnjar. Stajao sam neko vrijeme iza razglasa i moram priznat da čovjek tako glasno lupa ko' da mu je to što radi zadnje u životu. Slijedile su Unutra Van i odlična stvar s novog albuma zvana Alkohol da bi smo konačno dočekali možda i najveći Vatrin hit Gorim za čijeg su izvođenja otpuštene sve kočnice i na bini i u publici.
Koncert su završili s već provjerenim stvarima s prvog albuma Između nas... zaredale su se Samo Bog zna i L.A. da bi bilo zaključeno s Vrati se. Nakon toga sam nažalost zbog ranog ustajanja sljedećeg dana morao napustiti O'Haru no bilo je dovoljno toga da steknem konačan dojam.
A dojam konačno i nedvojbeno kaže da je Vatra kvalitetan i nepravedno od šire javnosti zapostavljen band svakako vrijedan pažnje. Što se to dramatično promijenilo u njihovom nastupu da su tako naglo porasli u mojim očima? Pa za početak kultiviran i odmjeren nastup frontmana Ivana Dečaka. Jest da je čovjek energičan, al katkad zna pretjerati pa ostavlja dojam prepotentnosti bez pokrića što zna iziritirati slušatelja, a istodobno i gledatelja koncerta. Ovaj put smo hvala Bogu bili pošteđeni i neugodnog pogleda na junačka prsa basista Maria Kasumovića koji ima običaj razodjenuti se na bini. Irena za klavijaturama te večeri nije pak igrala samo ulogu estetske prirode već je uz lead gitaristu Roberta Kelemena bila odlučujući faktor u stvaranju svih onih malih sitnih detalja koji čine zvuk Vatre. Kad malo bolje pogledam manje više sve je ostalo isto. Kvalitetan autorski materijal, uigran band, brojna i napaljena publika... očito su bitne one male, a opet životno važne stvari koje razlikuju prosječan od odličnog banda. Ono što se u svirci primjećuje je i rastuće iskustvo s mnogobrojnih koncerata. Ekipi iz Vatre se očito nigdje ne žuri već pomalo sazrijevaju te korak po korak slažu stepenice na putu prema uspjehu. Zaželimo im zato sreću u daljnjem radu jer im upornosti i glazbenog umijeća očito ne nedostaje. Ljudi imaju što pokazati i odsvirati zato zaboravite sve što ste dosad čuli o njima i otvorena srca otiđite na koncert ako ste u prilici.
