U caffe galeriji Plavca održalo se prvo natjecanje u sviranju nevidljive gitare. Nakon tri kruga između sedam natjecatelja, žiri kojemu je na čelu bio kolumnist Jutarnjeg Lista Ante Tomić, odabrao je pobjednika, "Space Lord-a". Kako je to sve doživio jedan od naših suradnika koji se i sam natjecao pročitajte u sljedećem članku...
Bilo je to još jedno obično ljetno jutro. Sunce prži, ispitni rokovi u punom jeku a mi ipak sjedimo na kavi negdje u gradu. Sudbina je htjela da tog jutro to bude caffe galerija Plavca pa da nam pozornost skrene neki šareni plakat na kojem je pisalo "Air Guitar Contest" (ili tako nekako). Nije nam trebalo mnogo da se uživimo i zamislimo što i kako bi mi "odsvirali" te kako i na koji način bi se odjenuli i prezentirali publici da smo u mogućnosti. Svakakve ideje su padale na pamet... Bon Jovi i hair metal osamdesetih... u mislima sam već bio utegnut u kožne hlače, imao razdrljenu košulju, natapiranu kosu, naušnice i tonu lanaca po sebi i previjao se uz You Give Love A Bad Name. Onda nas je zezancija ipak pustila i malo smo bolje pregledali propozicije natjecanja a nekoliko minuta nakon toga put je na nas naveo i organizatora samog natjecanja pa smo saznali ključnu stvar za prijavu. Svaki od natjecatelja dobiva onoliko piva koliko uspije popiti! :-)
To popodne je prošlo u roku keks dok sam kopao po svojoj fonoteci i tražio što upečatljivije pjesme koje bih te večeri mogao odsvirati jer je svirka smjela trajat do 60 sekunda. Nekako sam izvukao desetak stvari u širi izbor, a par minuta prije početka natjecanja definitivno sam odabrao Into The Storm od Blind Guardiana i Yayo Gakk od Steve Vaia. Konkurencije baš nije ni bilo, samo sedam natjecatelja se pojavilo iako se baratalo brojkom od dvadesetak ljudi. No dobro, što je tu je, prostor galerije Plavca je bio ispunjen navijačima, žiri je bio u punoj spremi, natjecatelji nestrpljivi i nervozni i natjecanje je moglo početi. Ždrijebom je određeno da prvi nastupi Edward The Great(sorry kume al samo te po tom nicku znam) koji je sretno probio led. Nakon njega u akciji Marko Space Lord, ekipa gušta i navija jer je Marko "pogodija u sridu", Arround The World od RHCPa. Tad na scenu stupa Karlo Von Borut u prilično uvjerljivoj blues izvedbi. Nakon njega Bruce The Boss, ne sjećam se što je svirao jer je čovjek prije svega bio pojava, marama na glavi, kožni điletin, jeans. Stvarno se vidjelo da gušta i da je uživljen u to što radi.
Tako je red eto došao i na mene. Dotada sam stajao u publici i promatrao nastupe, a i slušao komentare okoline. Ljudi su se smijali i uistinu zlobno komentirali natjecatelje. Nije bilo ugodno slušat takve komentare kad znaš da si ti sljedeći na redu. S razglasa se čulo i moje ime (umjetničko nisam odabrao,zaboravio debil) i popeo sam se na binu. Iako sam sa pravom gitarom već stotinama puta bio na bini i pred većim brojem slušatelja moram priznat da me isto drmnuo adrenalin kad sam vidio koliko je tu zapravo ljudi. Pomogli nisu ni prejaki reflektori, a bogme ni onih par TV kamera. Pjesma je krenula s razglasa, intro je već bio odsviran i tad je došao pjevani dio. Pošto sam naviknuo kad god sviram i pjevat naravno da sam zaurlao što me zamalo koštalo diskvalifikacije. U pol nastupa mi je time zaprijetio organizator pa sam morao držat jezik za zubima i dovršit nastup. Nekako san se skinuo s bine i odmah pojegao za šank. Mrvicu mi je bilo neugodno, ne mogu opisat osjećaj... htio sam u zemlju propast jer se nisam baš proslavio... bilo mi je neugodno gledat ljude u oči prisjećajući se prijašnjih komentara... tko zna što sad misle o meni,da sam redikul možda kad radim takve stvari!?
Dok sam za šankom eksavao Pipi na bini je bila Irena sa Dick Daleovom Misirilou koja je puno poznatija kao "ona pisma iz Paklenog Šunda". Nekako san povratio snagu i vratio se među ljude da bi svjedočio nastupu mog prijatelja elektropionira umjetničkog imena Maja Dvornik s kojim sam se i prijavio na ovo natjecanje. Kao pravi alternativac Maja Dvornik je priredio pravi show uz At The Drive In. Previjanje na bini, bacanje po istoj i skakanje u zid, skidanje tenisice... kraj nastupa je dočekao u ležećoj pozi. Impresivno i energično. Prvi krug gotov!
Slijedio je još jedan krug u kojem su se profilirali budući finalisti, a pauzu smo iskoristili za davanje interviewa medijima. Borut je razgazija wah na Voodoo Chile, Boss je bio standardno upečatljiv, čak je i košulju skinuo i pokazao prava muška dlakava prsa, a Space Lord je potvrdio božanski status izvedbom Killing In The Name RATMa. Mi ostali smo bili sporedni likovi u ovoj priči što je nakon drugog kruga pokazala i odluka žirija o finalistima. Bio sam sretan što eto nisam prošao jer mi uopće nije bilo ni ugodno ni lako na bini... ipak ovo nije za mene, bolje mi je da se držim stvarne gitare. U trećem finalnom krugu nitko nije baš briljirao i vjerujem da je žiri odabrao pobjednika isključivo pod dojmom prva dva kruga. Svoj trojici su pripale vrijedne nagrade, ostatku natjecatelja litre piva, a publika je vjerujem uživala u viđenom.
Organizator je također bio jako zadovoljan i najavio još bolje i veće natjecanje sljedećeg ljeta. Marko Space Lord je još jednom pobjednički izišao pred publiku nakon čega su se ugasila svijetla Prvog nacionalnog natjecanja u sviranju nevidljive gitare.
