Inspiraciju crpim iz snova

Od utorka se zapadni dio Dioklecijanovih podruma izložbom Oblici u duhu, nastalom u mašti Omišanina Vice Tomasovića, na dva tjedna pretvorio u neki novi, nezemaljski, nadrealni svijet . Njegovo prvo likovno predstavljanje splitskoj publici iskoristili smo kao prigodu za razgovor sa mladim umjetnikom, koji svojim djelovanjem aktivno pridonosi i događanjima u rodnome gradu.

Nakon koprcanja kroz likovnost

Od tvoje prve samostalne izložbe, Bestijarij, prošlo je dvije godine. Koje su te teme tada zanimale i u kojem te smjeru odveo tvoj razvoj do ove izložbe? Kako predstaviti ovo što nas je dočekalo u Podrumima?

Prva izložba nastala kao je rezultat želje da se predstavim svojim sugrađanima kao ozbiljan umjetnik – tada sam bio još student na akademiji i slike koje sam izložio su bili radovi nastali za kolegij Slikarstvo. To je bila neka vrsta dokumenta vlastite evolucije kao umjetnika kroz neke od dominantnih stilova dvadesetoga stoljeća, ali uvijek sa pitkom dozom fantazmagorije, od koje ne mogu pobjeći i da hoću, naime, sve do prijamnog ispita za akademiju nisam crtao stvari koje se mogu vidjeti u stvarnom svijetu – realizam mi je uvijek bio nekako nepotreban i nezanimljiv.

"Ja ni sam nekad nisam svjestan što predstavlja to što napravim"

Ta izložba je zapravo bila prikaz moga koprcanja kroz likovnost, kroz umjetnost koja me tada veoma zbunjivala jer nisam znao gdje počinje ni gdje završava, što je ona zaista i koja je njena svrha. Znao sam samo da je živa, mistična i da mi je potrebna. To je bila ideja koju sam želio prenijeti posjetiteljima, moje misli na papiru, osobna mitologija i neodgovorena pitanja.

Inspiraciju za svoja djela crpim iz podsvijesti, iz snova. Gradim unutarnji oblik koji nije ni uspomena ni slika, već mutni nacrt kojeg dešifriram dok stvaram, te se naprosto prepustim plimi koja dopire iz dubine duše.

U Podrumima izlažem neka od djela nastala posljednju godinu dana, zapravo velik dio ih je nastao zadnjih mjesec dana, posebno za Podrume. Pokušao sam asimilirati najveću prostoriju, tako da se čitava izložba doima kao jedna instalacija; sastoji se od sedamdeset umjetničkih objekata: sedam slika i šezdeset i tri skulpture istoga motiva: amorfnog bića koje je alegorija ljudske jedinke.

Jedna od 63 skulpture amorfnog bića koje je alegorija ljudske jedinke

Da li je za tebe umjetnost način komunikacije sa svijetom ili preispitivanje samoga sebe?

Prva stvar je komunikacija, ali ne mene s promatračem, nego toga virtualnog bića za kojeg želim da ga ljudi ponesu u sjećanju, da živi u njihovoj nutrini. Želim da ljudi slobodno tumače moja djela, da ona postaju nositelji nekih njihovih vlastitih ideja i promišljanja. Ja ni sam nekad nisam svjestan što predstavlja to što napravim.

Radiš i radove na zidu, oslikavaš obrise likova na stijenama u prirodi – koja je za tebe razlika između umjetnosti na otvorenom i u galerijama?

Prema mom mišljenju i iskustvu, izlagati u galeriji je dostojanstvenije; možda ne primjerenije, ali sigurno ugodnije. Ulična umjetnost je sirovija i izravnija, ali i neozbiljnija, bar se meni tako čini. Veliko mi je zadovoljstvo raditi u prirodi, stvarati od materijala koje sam zatekao na licu mjesta: slagati humanoidne likove od kamenja, bojati stabla… Obrisima na stijenama samo naglašavam umjetnost Stvoritelja. Zid mi je zanimljiv samo ako na sebi već ima nekakav nacrt, npr. otpalu žbuku, nekakvu rupu... Na koncu, smatram da radovi koje napravim u četiri zida imaju najveću vrijednost.

Podrumi su se pretvorili u neki novi, nezemaljski, nadrealni svijet

 

Omiš se budi

Ovoga si ljeta sa Josipom Rogošićem preko udruge Akcija mladih Omiš A.M.O. realizirao Allmissa Open Air. Otkud ideja za taj projekt, i planirate li ove godine se uhvatiti u koštac sa organizacijom?

Josipova ideja je bila organizirati koncert bendova, no dignuli smo letvicu malo više i odlučili organizirati prvi festival suvremene umjetnosti u Omišu. Nismo imali nikakvog iskustva s organiziranjem takvih stvari, niti smo znali što nas sve očekuje, ali uspjeli smo. Pozvali smo eksperimentalne i alternativne bendove i sve začinili performansima, video instalacijama i izložbom. Festival je trajao tri dana i veoma smo zadovoljni kako se sve odvijalo. Naravno, i ove godine namjeravamo organizirati nešto slično.

Kakva je sada kulturna scena u Omišu? Imaju li gdje mladi izražavati svoju kreativnost?

Nažalost nedostaje nam suvremene kulture. Tu su, naravno, Festival dalmatinskih klapa, Omiško ljeto i slični izvrsni događaji, ali oni ne slijede recentna zbivanja u umjetnosti. Upravo je zbog toga još 2006. godine i pokrenuta udruga A.M.O., kojoj je prvenstveno cilj zadovoljiti apetite građana za suvremenom umjetnosti i kulturom.

Tu je i gradski teatar Mali Princ na čelu s kolegom Petrom Buljevićem koji entuzijazmom i ljubavlju prema sceni već par godina uspijeva ostvariti izvanredne predstave. Skupina djeluje na volonterskoj bazi i tu sudjeluju umjetnici svih vrsta, a dobrodošao je svatko tko je u mogućnosti odvojiti dobar dio slobodnog vremena za predstavu.

Mogu još spomenuti i omiške bendove i njihove koncerte, gitarijadu i slična događanja. Čini mi se da se kulturna scena u Omišu napokon počela buditi. Drago mi je da je tako, i ako ja tome mogu ikako doprinijeti biti će mi velika čast!

Što je sa noćnim izlascima? Kakav je izbor pred mladim Omišanima?

U Omišu se nema gdje nego zatvoriti se u kafiće, koji predstavljaju vrh društvenog života starih i mladih, ali pretpostavljam da je tako svugdje. Naravno, Omiš je potpuno drugačiji ljeti kada se i odvija većina manifestacija, brojni turisti začepe uske gradske ulice i grad živi kao košnica. Zima se već nekako preživi…

razgovarala: KMaja
foto: Maja Prgomet