Isti nas ritam pokreće i spaja
20_07_2009 | Autor: KMaja
Rijetko se koji festival na ovom području može pohvaliti takvom predanošću, upornošću i dosljednošću kao solinski <em>Ethnoambient</em>. Pred pozornicom se plesalo, skakalo, vrtilo u ekstatičnom ritmu, sa <strong>oduševljenjem</strong> ispraćalo toplim pljeskom...
Rijetko se koji festival na ovom području može pohvaliti takvom predanošću, upornošću i dosljednošću kao solinski Ethnoambient, koji se već desetu godinu za redom održao u kamenim zidovima ograđenoj atmosferičnoj Gradini i privukao, prema mojoj skromnoj procjeni, više publike no ikada prije.
Vrijeme je za priču na vrijeme
Običaj da koncerti započnu u minutu kada su i najavljeni, zadržan je i ove godine, pa je tako dobar dio publike propustio novost ove manifestacije – Vrijeme je za priču, koju je ispričao Rene Medvešek, kao i nastup simpatičnih Marije Prelas, Marije Ćurlin te Blaženke Franić, koje su pjesmom dočarale život starih stanovnika Gornjih Poljica, te drevne tekstove i epove koje je Prelas sa lakoćom preuzela od starijih sumještana.
Nekih dvadeset minuta prije 21 sat na pozornicu se popela Istrom inspirirana Vruja, čiji su veseli, ali i na trenutke gotovo melankolični napjevi poslužili dobrom dijelu publike kao glazbena podloga za ćakulu, a ne kao poticaj za ples, kao što bi se dalo očekivati. Ipak, svaki je glazbeni broj dočekan sa oduševljenjem i ispraćen toplim pljeskom publike koja kao da se suzdržavala od mrdanja.
Kries za vrhunac
No kada se na pozornicu popeo posljednji bend prve večeri, domaćini Kries, sve su brane popustile. Od prve se pjesme pred pozornicom plesalo, skakalo, vrtilo u ekstatičnom ritmu. Mnogi su se penjali na klupe da uopće vide bend, koji je solinskoj publici za uzvrat pružio nevjerojatno i ni sa čime na domaćim prostorima, a i šire, usporedivo, glazbeno – scensko iskustvo u kojem se na najbolji mogući način stapaju priče i instrumenti tradicionalnih napjeva sa suvremenom produkcijom i tehnologijom.
Preko sat ipo nabrijanog nastupa kroz kojeg su se dotakli svih faza rada benda, publici ipak nije bilo dovoljno, pa su skandiranjem, pljeskanjem i vrištanjem uspjeli izvući dva bisa. Publiku željnu čarolije Kriesa bilo je teško otjerati pa im je bend sa pozornice nježno pjesmom poručio da odu doma i više ih se nije dalo dozvati natrag. Nije bilo još ni 23.30 sati, pa su svi oni koji su na Gradinu došli bez automobila mogli uhvatiti posljednji autobus, što je za svaku pohvalu organizatoru.
Drugog dana putovanje Europom
Drugoga dana festivala je publika, poučena iskustvom prethodne večeri, u Solin pristigla dosta ranije, pa je članove Ethno Croatia Orchestra, rezultat projekta u Grožnjanu koji je povezao mlade ethno glazbenike iz raznih krajeva svijeta, dočekalo poprilično popunjeno gledalište. Glazbena suradnja mladih iz Makedonije, Španjolske, Švedske, Norveške, Danske, Belgije, Zambije, Južnoafričke Republike i Hrvatske solinsku publiku nije izvukla iz sjedala, ali ih je povela na ugodno putovanje tradicionalnim napjevima i skladbama inspiriranim njima od sjevera ka jugu Europe, plus nekoliko domaćih klasika koje je bez problema sa palatalima otpjevala i mlada Dankinja.
Nakon orkestara u kojima smo slušali violine i tradicionalne instrumente, na pozornici se ukazala, za ove prilike, nešto nekonvencionalnija postava muzičara sa instrumentima primjerenijem suvremenom rock ili jazz izričaju. Reakcija pojedinih članova publike na tamnokosu djevojku koja je potom ušetala na pozornicu dala bi se očekivati možda u kakvoj zadimljenoj birtiji, ali atraktivnu pjevačicu fenomenalnih glasovnih sposobnosti koja se izvijala oko mikrofona ukrašenog crvenom pelicom to nije nimalo omelo.
Ugrijavanje
Katalena je kroz jazz, blues, rock i funk utjecaje prezentirala slovensku glazbenu baštinu, ne plašeći se eksperimenata, ubacujući u pjesme nenadane tonove i ispade smijeha uz atmosferu cabaresa, koju je stvarala ponajviše pjevačica pojavom i glasom. Uistinu izvrstan nastup prošao je u trenutku i ostavio dojam da bi ovaj bend podjednako dobro prošao i pred publikom nešto drugačijeg – art rock ili jazz – profila.
Mojmir Novaković komentirao je najavljujući bend Baka Beyond – neki su se žaili da im je hladno? Neće im biti sad hladno. I uistinu, kada se na pozornicu popela ova multinacionalna ekipa temperatura u Gradini se popela za 10 stupnjeva.
Bend, predvođen odlično raspoloženim pjevačicama u vrhunskoj formi koje su čitavo vrijeme skakale, izvijale se i, dakako, pjevale, uspio je natjerati kompletnu publiku da se makar ustane sa stolica, a veliku većinu i da odbaci inhibicije i raspleše se neopterećeno u ritmu glazbe inspirirane narodom Baka iz Kameruna. Nebrojenim su zvukovima na raznim instrumentima dočarali atmosferu prašume i života u njoj. Među glazbenicima se našao i simpatični Seckou Keito, kojega je solinska publika imala već prije priliku upoznati, kao i njegov neobični instrument.
Otkud ta njihova privlačnost?
Neverbalni govor i ton priča na svim jezicima, pa solinskoj publici nije bilo potrebno prevoditi sa Baka jezika da bi se pozitivne vibracije i iskonsko oduševljenje životom prelili sa pozornice na čitavu Gradinu šireći osmjehe na licima iz publike.
U trenutku kada su pjevačice doveli djevojčicu na pozornicu da zapleše s njima postalo je jasno otkud ta njihova privlačnost – ponašaju se poput djece, otvoreno, iskreno i neiskvareno, širom otvorenih očiju se diveći čudesnom svijetu oko sebe, koja nama, zarobljenima u žrvnju modernog života, svakoga dana promiču. Možda su nas približili životu ljudi povezanih sa majkom Zemljom, možda su nas i poučili nečemu, možda su nas samo natjerali da razmrdamo kukovima, ali su nam definitivno pružili fenomenalan provod i dobru vježbu za sve mišiće, ostavivši nas da tražimo još i još, dok Mojmir nije došao na pozornicu zamoliti okupljene da pođu kućama jer više ne smiju svirati.
I tako, svake godine, baš kada pomislim da ne može biti bolje od prethodne, Ethnoambijent dokaže da velikim koracima grabi prema naprijed, traži i pronalazi svježe bendove koji su u stanju stvoriti vruću atmosferu i uljepšati publici večer slaveći kulturnu raznolikost. Iz godine u godinu dokazuju da smo drugačiji tek po fizičkom izgledu i geografskoj loakciji, ali nas isti ritam pokreće i spaja, što oduvijek znamo, samo nas netko svako toliko mora na to podsjetiti. I zato je Ethnoambijent tu da nas trgne i dogodine, na istom mjestu u isto vrijeme.