Živio komod!

Čudni su malo ovi Zagrepčani.
(skužajte, evo me neki ukućani ispravljaju da bi bilo pinkicu prikladnije napisat: "Mi Dalmatinci nemamo razumijevanja za ove Zagrepčane")

U stanju su od muhe napravit slona čak i u najbalnijim situacijama.
Evo na primjer, tramvaji. Meni se čini da svi ti ljudi toliko vole ta prijevozna sredstva da nastoje svaki slobodan trenutak provest u njima. Kako inače objasnit činjenicu da čekaju tramvaj i po 15 minuta kako bi se vozili samo jednu stanicu (jedna stanica je otprilike ka od Mekdonaldsa do dnaMarmontove)?
Smrzavaju se po onoj zimi, obišenih faca, cvokoću zubima, a onda kad im se konačno ukaže tramvaj, lica im se ozare, usne razvuku u osmijeh i smjelo uskaču u tramvaj, grabe prvu slobodnu štangu i dahću ponosno za vrat onom ispred sebe. Naravno, ne očekujem da su svi munjeni ka ja pa da šetkaju od Maksimira do Trešnjevke ali brate mili, ova vožnja od jedne do slijedeće stanice mi nikad neće bit jasna.

Pošto još uvik nemam svoje auto, taksiji su skupi a do tramvaja dolazim autobusom, u grad skoro pa opće ne izlazim. Može bit da je to ona poznata dalmatinska linost ili dišpet ali ja se još uvik ne mogu pomirit s činjenicom da gubim po 3-4 sata na prijevoz. Ma ono, sitim se samo mog otoka i situacija kad se probudim oko 9 ujutro, doručkujem, okupam se i do 10 sam već na kavi u gradu. Da ne govorim da i spizu i kuhanje i ručak obavim do podne. A tu...ma ne mogu to niti opisat. Imamo dva para prijatelja koje nismo vidili od sinovog mi rođendana lani, jerbo su nam predaleko u Zagrebu.

Možda bi ja drukčije razmišljala, odnosno, vjerojatno bi mi bilo lakše da živim u centru. Ali, živim bogu iza tregera. Ja to čak ne bi nazvala niti periferijom nego... ? Anyway...daleko smo od grada, sve je mirno i tiho, ptičice cvrkuću a kokoše smrde. Ljude sretnem tu i tamo...neki su me čak i zapamtili u ove 3 godine koliko sam tu.

Imam gigantski vrt u kojem se pogubimo pa ga zato ni ne posjećujemo osim ljeti kad mi sin lovi skakavce a ja močim noge u probušenom bazenu iz Getroa. Muž onda voli popit pivu i zapalit cigaru ko Ernest Hemingvay.
Sa balkona vidim Sljeme i već 3 godine gledam desno od Sljemena zamišljajući kako je iza njega moj Hvar, dok mi muž nije neki dan srušio sve iluzije rekavši kako gledam na krivu stranu. Otad protestiram i zatvorila sam vrata od balkona za stalno. I tako mi cvijeće ne uspijeva a vani je zima za popizdit. Kuća nije sređena i totalno je glup raspored prostorija tako da je blago rečeno: NE VOLIM!!!

Dok dođem do busa izderem đonove od cipela pa sam zato kupila one sa mikroskopskom petom koju je lakše popravljat. U busu najčešće stojim na nogama jer nema mjesta za sjedenje a i penzići me tuku. Tramvaj čekam još 5-10 minuta i obavezno me u njemu neko zašlata ( da je makar zgodan, ne bi se žalila). Za kavicu u gradu trebam odvojit ukupno 6 sati.

Zaboravih spomenut kako nemam kud s djetetom jer nemamo nikakv parkić ni sl. pa se mišić druži s kokošama (već je prilično dobro savladao njhov jezik). O izletima s kolicima neću ni govorit jer ista koristim samo kad sam u Hvaru, tu mi se ne isplati jer nogostup ako i postoji nema ni centimetar kvadratni prostora za šetnjicu jer su naravno te cestice rezervirane ka parking za auta. Kad kuma prepričava svoje dogodovštine iz moje kuće u Zagrebu, oni bidni Dalmatinci biće misle da ja živim ili na Sljemenu ili na nekavom graničnom prijelazu u Alpama.

I sad kad malo bolje razmislim, ostaje mi ili grintanje i dahtanje nekome za vratom u tramvaju, ili čekanje da taxiji pojeftine ili da mi neka dobra duša kupi auto. A u biti, meni je lipo. Mogu navit muziku na koliko oću i kad oću, mogu šetat gola i pokući i po balkonu (pogotovo otkad imamo centralno), mogu cili dan sidit u vrtu bez straha od ispušnih plinova, mogu, mogu... Mogu zamišljat kako su evo baš sad moj otac i mater na hvarskoj rivi, piju kavicu i gledaju u more.Ali ako to iden zamišljat, opet će me stisnut deprime.Onaj poznati, nostalgični.